KAKO NASTAJE VENSKI ULKUS
Razvoj kronične venske insuficijencije posljedica je oštećenja venskih zalistaka i posljedičnog poremećaja u jednosmjernom protoku venske krvi prema srcu, tj. vraćanja krvi, prijenosa tlaka iz sustava dubokih vena u površinski venski sustav te zastoja krvi na periferiji i razvoja kronične venske hipertenzije.
Dugotrajna venska hipertenzija se manifestira na donjim udovima na različite načine, s tim da najozbiljniju komplikaciju i ujedno završni stadij predstavlja kronični venski ulkus (ulcus cruris hypostasicum) koji je posljedica neodgovarajuće opskrbe tkiva kisikom i hranjivim tvarima te poremećaja metaboličkih procesa, a razvija se u 30 % oboljelih.
Venski ulkus predstavlja jedan od oblika kronične rane. Najčešće je lokaliziran na donjoj polovici potkoljenice i u predjelu unutarnje strane skočnog zgloba, i nešto je veći od arterijskog ulkusa.
Rizični čimbenici za razvoj kronične venske insuficijencije su genetska predispozicija (obiteljska povijest bolesti vezanih uz slabost venskog sustava), veći broj trudnoća, korištenje oralnih kontraceptiva, ženski spol (pogađa svaku drugu ženu i otprilike jednu četvrtinu muškaraca), zanimanja vezana za dugotrajno stajanje ili sjedenje, tjelesna neaktivnost, pušenje, prekomjerna tjelesna težina te starosna dob iznad 55 godina.
Postojanje venskog ukusa povlači za sobom posljedice socioekonomske prirode - s jedne strane to su povećani troškovi liječenja u zdravstvenom sustavu, a s druge strane je utjecaj na samog bolesnika kroz potrebu za pojačanom njegom rane, češćim posjetama liječniku, češćom hospitalizacijom i, u konačnici, većim stupnjem invaliditeta.
Dugotrajna venska hipertenzija se manifestira na donjim udovima na različite načine, s tim da najozbiljniju komplikaciju i ujedno završni stadij predstavlja kronični venski ulkus (ulcus cruris hypostasicum) koji je posljedica neodgovarajuće opskrbe tkiva kisikom i hranjivim tvarima te poremećaja metaboličkih procesa, a razvija se u 30 % oboljelih.
Venski ulkus predstavlja jedan od oblika kronične rane. Najčešće je lokaliziran na donjoj polovici potkoljenice i u predjelu unutarnje strane skočnog zgloba, i nešto je veći od arterijskog ulkusa.
Rizični čimbenici za razvoj kronične venske insuficijencije su genetska predispozicija (obiteljska povijest bolesti vezanih uz slabost venskog sustava), veći broj trudnoća, korištenje oralnih kontraceptiva, ženski spol (pogađa svaku drugu ženu i otprilike jednu četvrtinu muškaraca), zanimanja vezana za dugotrajno stajanje ili sjedenje, tjelesna neaktivnost, pušenje, prekomjerna tjelesna težina te starosna dob iznad 55 godina.
Postojanje venskog ukusa povlači za sobom posljedice socioekonomske prirode - s jedne strane to su povećani troškovi liječenja u zdravstvenom sustavu, a s druge strane je utjecaj na samog bolesnika kroz potrebu za pojačanom njegom rane, češćim posjetama liječniku, češćom hospitalizacijom i, u konačnici, većim stupnjem invaliditeta.
KAKO PREPOZNATI VENSKI ULKUS
Temeljem povijesti bolesti s jedne, i kliničkog pregleda s druge strane moguće je razlikovati venski ulkus od drugih oblika ulkusa na donjim ekstremitetima.
Vanjskim izgledom, venski ulkus uglavnom je nešto plići, nepravilna je oblika i nazubljenih rubova, a na okolnoj koži se uočava hipostatski dermatitis (upalni proces kao posljedica loše opskrbe tkiva krvlju) ili ekcem.
Najčešći subjektivni simptomi su osjećaj težine u donjim udovima, svrbež (pruritus) i bol, dok je objektivno vidljiva oteklina (edem) koja se pogoršava tijekom dana, a poboljšava nakon postavljanja ekstremiteta na čvrsti oslonac i podizanja za oko 10 do 25 cm iznad razine srca.
LIJEČENJE VENSKOG ULKUSA
Glavni cilj lokalne terapije venskog ulkusa je uklanjanje nekrotičnih naslaga i devitaliziranog tkiva te stimulacija faze proliferacije i remodelacije, odnosno konačnog zacjeljivanja rane.
Debridman
Debridman je uklanjanje nekrotičnog (devitaliziranog, mrtvog) tkiva i stranog materijala iz rane (npr. ostataka zavojnog materijala i ostalih nečistoća) s ciljem dekontaminacije rane (smanjenja broja bakterija), čime se pospješuje proces zacjeljivanja rane. Bolesnici koji su bili podvrgnuti debridmanu kod svojih nadležnih liječnika imali su značajno manju ranu u usporedbi s onima koji nisu bili podvrgnuti tom postupku.Kompresijska terapija
Cilj kompresijske terapije je poboljšanje venskog protoka te smanjenje edema i boli, što pogoduje procesu zacjeljivanja rane. Predstavlja standard početne, ali i dugoročne terapije kronične venske insuficijencije. Primjenjiva je u slučaju postojanja venskog ulkusa kod bolesnika bez popratne arterijske bolesti.Elevacija noge
Postavljanje ekstremiteta na čvrsti oslonac tako da bude 10 do 25 cm iznad razine srca pridonosi boljem protoku krvi kroz duboke vene i smanjenju tlaka u venama. Pretpostavlja se da uz kompresijsku terapiju smanjuje vjerojatnost ponovne pojave venskog ulkusa.Previjanje rane
Korištenjem posebnih obloga ostvaruje se antiseptički učinak i pridonosi vlaženju rane, što ubrzava njezin oporavak. Oblozi na bazi hidrogela „izvlače“ iz rane sekret i devitalizirano tkivo kao i strani materijal. U kombinaciji s antiseptikom sprječavaju razvoj infekcije i pridonose bržem zacjeljivanju rane.Fizička aktivnost
Provedene studije idu u prilog činjenici kako je fizička aktivnost također jedan od čimbenika koji pridonosi bržem zacjeljivanju venskog ulkusa.Prednosti oktenidina kao antiseptika
Sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća razvijen je oktenidin, djelatna tvar antiseptičkih svojstava, koja je danas postala standard u liječenju i zbrinjavanju rana.
Svojstven mu je širok antimikrobni spektar djelovanja - pokazuje baktericidan (ubija bakterije), fungicidan (ubija gljivice) i ograničen virucidan (ubija viruse) učinak. Djeluje unutar jedne minute od primjene uz dugotrajan učinak i do 24 sata. Bezbojan je, bezbolan i niskih alergijskih svojstava, stoga je dobro podnošljiv na koži, sluznici i tkivu. Prikladan je za primjenu kod djece, dojenčadi i nedonoščadi.
Octenilin® otopina za ispiranje rana
Octenilin® otopina za ispiranje rana bezbojna je otopina namijenjena čišćenju i vlaženju rane. Djelatna tvar u otopini je oktenidin, a sadrži i surfaktant etilheksilglicerin.
Funkcija surfaktanta je smanjenje površinske napetosti otopine, što olakšava raspršivanje i prekrivanje rane. Osim što bolje prekriva ranu, bolja penetracija pridonosi uspješnijem odstranjivanju bakterija i nekrotičnog tkiva. Zahvaljujući dodatku surfaktanta, veća je i učinkovitost u razbijanju potencijalnog biofilma.
Funkcija surfaktanta je smanjenje površinske napetosti otopine, što olakšava raspršivanje i prekrivanje rane. Osim što bolje prekriva ranu, bolja penetracija pridonosi uspješnijem odstranjivanju bakterija i nekrotičnog tkiva. Zahvaljujući dodatku surfaktanta, veća je i učinkovitost u razbijanju potencijalnog biofilma.
Octenilin® gel za rane
Octenilin® gel za rane po svom je sastavu hidrogel na bazi celuloze koji sadrži oktenidin. Kako hidrogel u svojoj strukturi posjeduje visoki udio vode, pridonosi vlaženju rane te onemogućava lijepljenje zavojnog materijala na ranu, što olakšava njegovo uklanjanje i pridonosi smanjenju boli. Bakterije i nekrotično tkivo iz rane apsorbiraju se na hidrogel, a oktenidin uništava apsorbirane bakterije.
Octenilin® gel za rane je bezbojan i može se koristiti sam ili u kombinaciji s Octenilin® otopinom za ispiranje rana kako bi se prevenirala bakterijska kontaminacija rane.
Octenilin® gel za rane je bezbojan i može se koristiti sam ili u kombinaciji s Octenilin® otopinom za ispiranje rana kako bi se prevenirala bakterijska kontaminacija rane.